04
nedjelja
siječanj
2015
Igračka
Znaš srećo, evo sjedim i razmišljam. Zapravo ne sjedim, hvatam ravnotežu na pilates lopti u turskom sjedu. Ako ljosnem imat ću zbog čega barem na traumatologiju ići, kad me nije led sredio možda lopta hoće. Bježe mi misli, u hiljade smjerova poput ovih plavih loknica na glavi. Uvijam ih oko prsta. I tebe sam tako motala. Svjesno ili nesvjesno, ne znam. Al sada je svejedno, platila sam to i plaćam.
Na sebi imam tatinu košulju koju sam isprobavala za sutrašnju šetnju gradom, koji broj prevelika, ali takvu je volim podsjeća na rano djetinjstvo, tata ju je nosio dok sam ja pravila prve koračiće. Miriše na dalmatinsku zimu i na stari kraj. Ne ne bi se vratila opet u te godine. Bila sam dijete i ničeg svjesna. Ali bile su grozne mami i tati. Ne bi se vratila u te godine. Ali znaš vratila bi se u neko skorašnje vrijeme. No sad je kasno za to kad bi bilo i bi li bilo. Nebitno. Neću žaliti. Znaš onako kako sam ja tebe motala, ti sad pokušavaš mene, shvatio si da sam slaba na tebe. Podižem ti ego možda? Ne znam. Nemoj pretjerat dušo. Ne poznaš me dovoljno. Uništavali su me i uništavala sam. Previše opečena da bi vjerovala svakome, a opet ne dovoljno da se opet ne poigram vatrom.
Kažem ti opet, ne znaš me. Igrali smo se dosad. Puštam te da povučeš potez. Kakav god. Možeš ovo završiti. Možeš nešto napokon učiniti. Ili možeš ne napraviti ništa. Znaš, ta treća opcija je toliko gora po tebe nego po mene jer ja sam odlučila, ne volim igre koje predugo traju. A ovoj je odzvonilo. NE budi neodlučan. Budi muškarac još jednom. Svaka igračka dosadi. I ti srećo blijediš. Jer znaš ima neka nova igračka koja će me zabaviti ako ti nećeš. Zato srećo odluči se, ja sam odlučila.
komentiraj (0) * ispiši * #
Mali
Spavala sam 3 sata i ne mogu više. Izgledam i osjećam se kao zombi. Ali ne mogu spavati. I u ova tri sata sam se probudila 3 puta u želji da sam možda samo sanjala. Nisam. Kava i cigareta mi prave društvo jer eto priča je poduža, ali moram krenit ispočetka, moram sama sabrat šta imam u glavi i vidjeti kako to izgleda na papiru. Možda dobijem neku novu perspektivu.
Priča ide ovako. Studentski dani, kvartovski kafić, skoro svakodnevne kave i jedan mali slatki konobar. Nije tu ništa bilo. Nisam ga doživljavala, nije bio moj tip uopće. Tko mene može zapravo zamislit s tipom koji nosi krunicu oko vrata. :D Ali bio je simpatičan, prijateljski nastrojen i uvijek su bile neke naše interne zajebancije. Ali samo zajebancije, stvarno. Živila sam u tom uvjerenju dugo, sve do prošle godine.
Znači prošle godine u 9. mjesec je sve krenulo k vragu. U životu mi je uvijek sve išlo glatko, uvijek bih uz sve prepreke nalazila način da bude po mom. Dobro, u ljubavi me nije tako dobro išlo ali sve ostalo u životu mi je bilo jako dobro. Faks, financije, društvo, život općenito. Sve je išlo nekako lagano bez prevelikog stresa, baš onako kako treba. A onda udarila sam glavom o zid, jako. Pala sam sa onog svog oblaka sreće ravno na zemlju. Nisam znala kako se to sve uspjelo dogoditi. Nisam mogla prizvati sebi u glavu da taj put ne mogu ispravit sve. Ali nisam mogla, jednostavno nisam. Bila sam u kaosu, totalnom kaosu. Po prvi puta u životu izgubila sam konce iz ruku i shvatila da moj život ne ovisi samo o meni. Nisam znala hoću ostati u Zagrebu, hoću se vratiti kući. Ništa nije bilo sigurno. Ja se nisam osjećala sigurno. Usred svog tog pakla nitko od mojeg društva nije bio tu u Zagrebu. A raspadala sam se. Život mi se pred očima srušio kao neka lijepa staklena kula. Iz ove perspektive znam da nije bilo toliko strašno, moglo je biti i gore, puno, puno gore. Ali onda je bio moj smak svijeta.
Jedna stara prijateljica s kojom sam se tokom godina malo udaljila došla je po mene i natjerala me da odemo van. `Ženo tebi treba piće i da izađeš među ljude.` I izašla sam. Mali nije radio, bio je s ekipicom tu vani. Razveselili su se kad su nas vidili. Sjećam se da su stizala pića, da je bila zajebancija i da sam se možda prvi put usred tog ludila smijala i zabavljala. A onda me Mali uzeo za ruku i rekao da mora pričati sa mnom. Odvukao me u drugi dio kluba koji nije radio i rekao da ne može više izdržati i da mi mora sve ispričati. Da mu se već dugo sviđam, da ga izluđujem. Pokušala sam ga spriječiti da kaže nešto što bi mogao požaliti. Rekla sam mu da je pijan i da ne lupa gluposti. Onda me poljubio i rekao da on misli ozbiljno. Rekla sam da moja situacija nije dobra, da sam sjebala i da ne znam ni gdje sam ni koliko ću bit tu. Rekla sam da nisam sigurna u to za nas dvoje. Svi nas poznaju. Počet će kružit priče. I na tom je ostalo.
Ja sam se povukla. Nisam bila sigurna da osjećam isto prema njemu. Vidjela sam samo prijatelja u njemu, ništa više. Prestala sam dolaziti tamo. Odnosi su se skroz zahladili. Mislila sam da činim uslugu i sebi i njemu. Zapravo sam samo bila kukavica koja se bojala da bi moglo uspjeti. Bojala sam se reakcije ljudi na nas dvoje. Nismo nikako išli zajedno. Dva svijeta. A možda mi se čak i malo sviđao.
Nakon par mjeseci smirilo se sve to. Opet sam mirne duše mogla banit na kavu bez da strepim je li Mali radi. Postalo je opet sve normalno kao prije svega ovoga. Onda kroz peti mjesec se opet sve počelo događati ali na nekoj opet prijateljskoj razini, ili je barem meni bila. Sjećam se kad sam došla nakon promocije van. Da me zagrlio kao malo dijete, dignuo u zrak i donio mi ružu. Bilo je simpatično. Ali sve u granicama normale. Bili smo to onaj stari Mali i ja. Tad je počeo hodat s nekom devojčicom, i bilo mi je drago zbog njega. Pomislila sam da je napokon onako da mogu biti sigurna u prijateljskoj zoni. I onda je došlo ljeto i nismo se vidjeli.
Kad sam se vratila sad u Zagreb počelo je sve iznova. Mali i ja. Onako intenzivno. Prekinuo je prije neka 3 tjedna od sad s devojčicom. I sad smo bili opet mi. Samo ovaj put više nisam bila ravnodušna. Ovaj put nisam vidjela ništa prijateljsko u tome. A nisu ni ostali. Svi su primjetili, počevši od mog društva, njegovih kolega i društva i njegovog šefa koji nas je počeo zezati da ne može ljubav i posao i da ga ne ometam dok radi. Bilo je simpatično. Svi su navijali za nas. Eto nek napokon krene dobro. I ja sam navijala za nas.
A onda se dogodilo sinoć. Ja otišla s društvancem na svirku u drugi klub, on je radio u svome standarndo, rekla sam mu večer prije da neću doći tamo. Iskreno bilo mi je već bed jer su nas svi zezali i nije mi se dalo toliko intenzivno to živit. Htjel a sam i malo mira i distance. A onda je moja prijateljica otišla do njegovog kluba jer joj je dosadilo na svirci. Nakon malo mi je došla poruka na mobitel. `Pita Mali di mu je Mala. Rekla sam da ćeš doći.` Bilo mi je simpatično to. Oko pola 4 kad je svirka već bila skoro gotova, odlučih otić do njih.
Scena 1. Mali je odmah razvukao osmijeh od uha do uha. `Već sam mislio da nećeš doći.` Uvukao me u šank i zagrlio tako jako da sam mislila da ću bez zraka ostat. `Šta si radila u Ž. zar si tamo našla nekog drugog konobara?` Pukla sam se smijati na njegovu izjavu, poljubila ga u obraz i rekla da ne fantazira.
Scena 2. U bircu je počeo noćne raditi neki novi konobar. Visok i moglo bi se reć zgodan. Vidjela sam ga svega par puta tamo. Ali bio je zajebant i komunikativan i kako je znao da je cijelo naše društvo u dobrom odnosu s cijelom postavom kluba i on je prihvatio takav odnos. Uvijek je bacao neke pošalice i zajebancije. Mali je popizdio na to. Vidjela sam da mu nešto govori. Kad prolazi visoki pored mene i kaže, naredio mi je Mali da ne smijem plesat oko vas više. Opet sam se pukla smijat. Mali je bio ljubomoran. Simpatično .
Scena 3. Dođe mali do mene, zagrli me i kaže, ej napokon sam slobodan sutra. Napokon slobodan dan. Stvarno stalno radi, pa mi je bio simpatičan taj njegov entuzijazam. `Znaš koji mi je plan sutra? Probudim se, ručam nešto pa malo na kavicu, pa bi mogo malo u crkvu i onda uzet curu za ruku i prošetat Jarunom.`
Blank page. Zacrnilo mi se pred očima. Svu svoju energiju sam usmjerila na to da što manje odreagiram. Ništa mi nije bilo jasno. U tom trenutku mi nije palo na pamet pitat ga kakvu curu i koji k. Imala sam jedino instinkt da moram na zrak.
Ne znam kako da sad reagiram. Šta da kažem. Htjela sam mu poslati poruku ali nisam mogla riskirati da on to iskulira. Želim ga pogledat u oči i pitat šta do vraga radi? Jel mi se osvećuje za ono od prošle godine? Ništa mi nije jasno.
Ako nema curu pa je samo htio izvuć moju reakciju bio je to jebeno nizak udarac. A ako je ima onda je kreten na kvadrat. Ne znam šta da mislim. Da mi je sad vratit ovih par sati unazad reagirala bi drugačije na to što mi je rekao, pitala bi ga, ali u trenutku sam se pogubila.
I samo se pitam ima li kraja sranjima. Ima li?
P.S. Napisano prije dva mjeseca za Malog, još uvijek traje ta igra, vruće-hladno, ljubomora-ignoriranje.
Nova je godina, nova frizura, vrijeme je i za nekog novog malog čini se.
komentiraj (0) * ispiši * #
10
ponedjeljak
rujan
2012
Some shits called emotions
U kojem trenutku ti neke stvari i pravila koje si sam postavio počnu smetati ?!?
Tamo negdje pod ovim Zagrebačkim nebom jedan dečarac šeta. Ovdje ću ga nazvati mojim. Iako, nije baš moj. Ali tako sam htjela. Prije desetak mjeseci mi je baš tako odgovaralo. I sve mi je odgovaralo. Viđanje jednom ili dvaput tjedno. Nekad se ne bi čuli po dva tjedna i nije mi smetalo. Stvarno nije. Tako sam htjela da bude. Bezobavezno. Prijateljski. Ludo. Blesavo. I bilo je tako. A onda. Počelo mi je smetati.
Prije desetak dana smo se vidjeli i ja sam malo zeznula stvar. Malo. Dobro, možda malo više. Ali čuli smo se nakon toga. I sve je bilo normalno. Prije tri dana smo se opet čuli. Nakon toga ništa. I nedostaje mi. Grizem se već ova tri dana zašto se ne javlja.
U kojem mi je trenutku počelo smetati. Stvarno ne znam. Možda u onom trenutku kad sam vidjela da bi ga mogla izgubiti. Da mi znači malo više od ugodnih povremenih druženja. Zbijanja šala na naš račun. Bojim se da ga ne izgubim. Boji li se on da ne izgubi mene, ili je u međuvremenu našao neku koja mu može dati više nego ja. Neku koja nije ovoliko emocionalno sjebana. A možda je sve samo loš tajming. To što imam one dane u mjesecu i što sam negdje, nekako postala osjećajna i ranjiva. Not my style.
komentiraj (0) * ispiši * #
07
petak
rujan
2012
Čipkasto i seksi
Jučer popodne sam se vratila iz Arena centra bijesna sama na sebe. Opet sam završila na odijelu donjeg rublja, i opet sam ispeglala karticu za jedan od onih seksi čipkastih kompletića. To je moja ovisnost. Ne znam gdje da se prijavim da to izliječim. Mislim da mi trebaju zabraniti da uopće uđem na takve odjele. Ili da mi oduzmu karticu. Ne znam. Ali bila sam toliko zadovoljna sobom s mišlju kakva će biti Njegova reakcija kad me vidi u istom. Uf.
Al već danima nije isto kao prije. I sinoć se čujemo. Zvučalo je jebeno isto i jebeno normalno sve. Ali JA znam da nije. Možda njemu je, ali meni nije. Koliko sam god bila ljuta zbog svega, sve je onako isparilo, jednako brzo koliko jedan sms može brzo doći s mobitela na mobitel.
Gledanje filmova i rasprava s frendicom do 4 ujutro. Zaključak: Žene su postale totalno samodestruktivne. Pored toliki dečki oko mene. Ja sam slaba na jednoga. I to jako slaba. A on, zna on to iskoristiti. Slaba sam na njega gotovo kao na čipkasto rublje. Zapravo on je moje čipkasto rublje. Po svim karakteristikama. Skupo me dođe, rublje plaćam kunama, njega živcima. Ponekad je jako neudobno. Kažu i da je nezdravo. Ali nitko ne može platiti onaj jebeno dobar osjećaj kad ispod običnih traperica i majice obučem svoje najsexi rublje. NE mora nitko za njega znati, dovoljno je da ja znam, da se osjećam kao da je cijeli svijet moj. Tako se upravo osjećam uz njega. Nije on rublje za svaki dan. On je one najljepše čipkaste tange s halterima.
A obične, dobre, stare pamučne gaće me nikad nisu zanimale. Uvijek su bile preobične za mene. Nije im plus ni to što su udobne, ni jeftine, ni dobre za zdravlje. Tko bi ja bila bez živciranja. Eto. On je moja slabost, zajedno sa svim finim čipkastim grudnajcima i tangama. Premda me ponekad grižnja savjesti izjeda, uživam u toj svojoj slabosti. Neću ga promijeniti. Mogu ga prihvatiti takvog ili nastaviti dalje. Al preslaba sam na njega na nastavim dalje i ostavim ga zbog običnih gaća ! :-D
komentiraj (0) * ispiši * #
„ Neke žene ne trebaju nekog da ih ukroti. Možda samo trebaju trčati slobodne dok ne nađu nekog dovoljno divljeg da trči s njima.“
Čini se kao da je vrijeme stalo onog trenutka kad je zakoračila u klub. Sve se zaledilo dok je njezina vitka figura senzualno klizila dok je ponosno koračala u vrtoglavo visokim crvenim štiklama. Duge vitke noge sjajile su se pod svjetlima reflektora, dovoljno otkrivene da zagolicaju maštu svima prisutnima. Njezina crna suknja dosezala je pedalj iznad koljena, visoko strukirana, naglašavala je uzak struk i prćastu guzu. Njezina dugačka plava kosa rasipala se preko sakoa ispod kojeg je bila obična bijela majica. Crveni ruž naglašavao je dodatno njezin seksipil, crven kao cipele koje je nosila. Oči su plamtjele nekim žarom, bezobrazno zelene, bile su kontrast vatrenim usnama. Nemirne. Sve je odisalo nekom strašću. Čak je i njezin parfem bio omamljujuć. Cijelom svojom pojavom ostavljala je dubok utisak kod muškaraca, svaki od njih ju je poželio, ali nijedan nije imao hrabrosti suočiti se s tako snažnom ženom. A žene, one su joj zavidjele, na stavu koji je imala, na ljepoti, na energiji kojom je zračila. Mogla je što je htjela. Imala je hipnotizirajuću moć gledajući tim nestašnim očima. Cijeli joj je svijet bio na dlanu.
Umirala sam u sebi. Bojala sam se svih tih pogleda. Ali prisilila sam se nabaciti osmijeh, najljepši što sam mogla premda sam se bojala traga crvenog ruža na zubima. Ali k vragu i sve. Večeras na kocku stavljam sve. Večeras igram na sve ili ništa i uzdignute glave ću to podnijeti. Neću plakati. Već predugo nisam pustila suzu zbog nekog. Neću ni večeras. Možda me slomi ako se budem sama vraćala u stan. Taj mi je stan oduvijek bio simbol slobode i toga da sam uspjela. Bio mi je dom. Samo moj. Ali večeras se činio tako hladnim. Tako prokleto praznim. Neću imati snage da se opet vratim sama večeras. Eno ga. Sjedi za stolom u kutu. Bezobrazno zgodan. Ne znam što volim više na njemu. Isklesano tijelo? Plave oči? Gustu crnu kosu? Osmjeh kojim me uvijek može dobiti? Ili taj karakter? Isti smo. Tvrdoglavi. Svojeglavi. Ostavljali smo isti dojam u društvu. Znao je biti kreten. Još uvijek je. Ali ne mogu si pomoći. Ljubav je luđa od razuma. Uvijek je i bila. Ponekad se osjećam tako malom i slabom pokraj njega. Znam da smo isti. Prokleto isti. Večeras ću mu reći ono što sam već dugo htjela. Reći ću mu ono što nisam sanjala da ću kao jedna snažna samosvjesna žena ikad reći. Reći ću mu da ga volim. Da te plave oči želim vidjeti na svom sinu. Da se večeras ne želim vratiti sama u stan. Ako gubim, gubit ću sve… Nasmijala se još smjelije, podigla glavu još više i sigurnim korak krenula prema njemu.
Što ako se ne pojavi? Što ako me više ne želi trpiti? Ovakvog arogantnog i punog sebe. Znam je. Poznam je bolje od ikoga. Na svih je ostavljala dojam snažne žene, ali samo sam ja znam kako mi se topila po rukama. Kako sam joj malo pružio a zaslužila je sve. Predugo je ostavljam samu. Puštam je da se sama bori, ali koliko će dugo ona to moći. Jeli može uopće više? Što ako večeras zbilja ne dođe? Što ako dođe i kaže da me mrzi? Što ako me pošalje k vragu? Imala bi apsolutno pravo na to. Ni ne zaslužujem više. Stegnuo je još jače crnu kutijicu u ruci. Imao je prsten za nju. Večeras je odlučio sve staviti na kocku. Odlučio je da je želi kraj sebe. Onakvu. Savršenu. Svojeglavu. Divlju. Molio je Boga da pristane da se smiri s njim. Jednako divljim kao i ona, zapravo još gorim. Vidio je da su ljudi razmiču. I onda je ugledao nju. Vidio je sve ono što su i drugi vidjeli. Snažnu ženu svjesnu sebe. Ali pogled ju je odao. U njemu je vidio onaj nemir kojeg se često znao bojati. Nemir s kojim se nekada nije znao nositi. Čak ni on. Dok ju je gledao kako se približava znao je da s njom želi dom. Želio je da njegova kći ima takve zelene oči. Želio je da njegova kći ima takvu plavu kosu. Želio je da se svako jutro probudi pokraj te žene koja mu je dolazila u susret.
I kako Carrie kaže: „ Neke žene ne trebaju nekog da ih ukroti. Možda samo trebaju trčati slobodne dok ne nađu nekog dovoljno divljeg da trči s njima.“
komentiraj (0) * ispiši * #
Eto da se predstavim
Lijep pozdrav svima koji su odlučili svratiti ovdje. Nekoć sam pisala na starom Stilist-ovom portalu, nakon što su ga ukinuli osjećam potrebu da negdje drugdje izbacim svoje misli koje bjesne mojom glavom.
Eto, ja sam 23-godišnja studentica, više manje uspješna u svemu čega se prihvatim. Osim ljubavi. Naravno. Pa eto. Ovaj blog će biti samo moje izbacivanje misli. Ne planiram vrijeđati nikoga, unaprijed se ispričavam ako se itko nađe uvrijeđen mojom pričom. Neke od priča bit će realne, neke moje, neke od mojih prijateljica, a neke čisto fiktivne jer volim pisati. :)
komentiraj (0) * ispiši * #